Održana Regionalna konferencija “Kurikulum, izazovi, iskustva i uloga sindikata obrazovanja”
U Sarajevu je 4. oktobra 2025. održana Regionalna konferencija “Kurikulum, izazovi, iskustva i uloga sindikata obrazovanja” u organizaciji Sindikata srednjeg i visokog obrazovanja, odgoja, nauke i kulture BiH, Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja F BiH i Solidarity Centra. Konferenciji su prisustvovali predstavnici sindikata obrazovanja iz Slovenije, Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Srbije, Turske, Kosova i Albanije.
Prisutnima se u ime Solidarity Centra obratio Nikola Tamburkovski, a u ime zemlje domaćina Selvedin Šatorović, predsjednik SSOOiO FBiH i Edina Čomić, predsjednica SSVOONK-a BiH.
Uvodničari su bili ministri obrazovanja, nauke, kulture i sporta Zeničko-dobojskog i Unsko-sanskog kantona – Mirza Mušija i Denis Osmankić, te Nadija Bandić, pomoćnica federalne ministrice obrazovanja.
Naglašena je uloga sindikata obrazovanja u procesu kurikularne reforme kroz aktivno učešće u svim fazama – od planiranja do implementacije. Sindikati obrazovanja doprinose da promjene budu realistične, pravedne i usklađene sa stvarnim potrebama nastavnika i učenika. Njihov glas je važan korektiv, jer obezbjeđuju da se reforme ne sprovode bez onih koji ih trebaju realizirati, neki su od zaključaka.
Ova konferencija je još jednom upozorila da bez dijaloga, partnerstva i uvažavanja stručnosti prosvjetnih radnika, nema istinski uspješne reforme obrazovanja.
“U našem obrazovnom sistemu reforme se često najavljuju sa velikim entuzijazmom, kroz medije, strategije i planove koji obećavaju bolju budućnost. Zakoni se mijenjaju, programi se skraćuju ili šire, uvode se novi standardi, digitalne platforme, eksterno vrednovanje, projektna nastava, STEM, dualno obrazovanje… Priča se o modernizaciji, digitalizaciji, savremenim metodama nastave, učenju kroz istraživanje, kompetencijama za 21. stoljeće. Sve to zvuči obećavajuće dok ne stignemo do učionice. Jer dok su reforme nacrtane u kancelarijama, njihovu težinu svakodnevno nose oni koji najmanje učestvuju u njihovom oblikovanju. I jedna stvar ostaje ista – teret svih promjena pada na leđa nastavnika. Bez pravovremene edukacije. Bez dodatne finansijske ili logističke podrške. Bez uvida u stvarne uslove u kojima rade. Bez prilike da kažu – ne ide ovako, treba drugačije.
Svaka nova obrazovna reforma u praksi podrazumijeva promjene u planovima i programima, načinu ocjenjivanja, metodama rada, vođenju evidencije, stručnim usavršavanjima i još mnogo toga. Učenici i roditelji ih osjete posredno, ali nastavnici ih žive svakodnevno kroz preopterećenost administracijom, tehničke probleme, nelogične procedure, neusklađene ciljeve i nerealna očekivanja. I ono najbitnije – one se gotovo nikada ne uvode uz konkretne mehanizme podrške.
I dok se u javnosti priča o „modernizaciji“, u zbornicama se šuti o preopterećenju, sindromu izgaranja, osjećaju da si odgovoran za promjenu koju nisi tražio, a kamoli oblikovao. Nema sistemske obuke prije nego promjene stupe na snagu. Nema dodatnog vremena za pripremu ili timski rad. Nema uvećane naknade za povećan obim posla. Nema jasnog uputstva šta se tačno očekuje.
U takvom sistemu, nastavnik postaje improvizator, menadžer, administrator, psiholog, tehnička podrška i edukator – sve u jednoj osobi, u 45 minuta, pred punim razredom učenika koji se i sami bore sa izazovima savremenog doba. Umjesto da se fokusira na stvarni rad sa djecom, nastavnik vodi evidenciju koja nikome ne koristi, samo da bi se ispunila forma i zadovoljila procedura.
Najveći paradoks reformi jeste što se nastavnici, kao ključni akteri obrazovnog procesa, gotovo nikada ne konsultuju prije nego se reforme uvedu. Gotova rješenja dolaze „odozgo“, često bez razumijevanja stvarnog konteksta u školama. A kontekst je sljedeći:
- U mnogim školama nedostaje nastavnika
- Plate su nedovoljne za dostojanstven život
- Nastavnici su izloženi stalnom pritisku, od roditelja, učenika, sistema.
Mnogi nastavnici rade daleko više nego što im je plaćeno. Pripremaju časove kod kuće, organizuju vannastavne aktivnosti, usavršavaju se u slobodno vrijeme, pokušavaju da nađu pristup svakom učeniku. I sve to često bez priznanja, zahvalnosti, pa ni osnovne podrške. Zato nije čudo što sve veći broj njih osjeća izgaranje, hronični umor, gubitak motivacije, pa čak i želju da napusti profesiju. A kad odlaze nastavnici, ne odlazi samo radna snaga – odlazi i znanje, iskustvo, posvećenost.
Ako zaista želimo kvalitetno obrazovanje, moramo da postavimo jedno jednostavno, ali ključno pitanje:“Ko drži ovaj sistem?“ Odgovor je jasan – nastavnici. Zato nijedna reforma neće imati efekta ako nastavnici nisu ravnopravni učesnici, nemaju uslove da rade, ako nisu podržani, motivisani i poštovani.
Obrazovanje se reformiše tako što obezbjeđujemo stabilnost onima koji znanje prenose svakodnevno, uz platu koja je dostojna, obuku koja je kvalitetna, administraciju koja je svedena na minimum, podršku koja je realna.
Ovogodišnji moto „Zajedno za nastavnike, zajedno za sutra“ nije samo poruka, on je poziv na odgovornost, odgovornost društva prema onima koji tiho i strpljivo oblikuju budućnost, svakog dana i u svakoj učionici.
Nastavnici nisu protiv reformi. Oni su za promjene koje imaju smisla, koje su realno izvodljive i koje donose stvarne koristi za učenike. Ako želimo bolje obrazovanje, moramo početi tako što ćemo slušati i čuti one koji ga svakodnevno stvaraju. Nastavnike.
Zato je važno da danas, osim čestitki, otvoreno govorimo o izazovima. Kurikulum ne može biti uspješan ako se kreira bez onih koji ga sprovode. Iskustvo ne smije biti prepreka, već temelj promjene. A nastavnik u tom procesu ne smije biti sam, već podržan.
U tom smislu, ključnu ulogu imaju sindikati obrazovanja. Oni nisu prepreka reformi, već korektiv društva. Oni su glas nastavnika, često jedini koji se čuje. U vremenu kada se sistemske promjene prelamaju preko učionica, uloga sindikata je da ne dozvoli da se profesionalno dostojanstvo nastavnika izgubi u brzini i formi.
Zato se danas, više nego ikada, moramo zajedno boriti za obrazovanje koje neće biti samo „za budućnost“, već za ljude koji tu budućnost svakodnevno grade.“
Zajedno za nastavnike jeste i zajedno za dostojanstvo.
Jer bez nastavnika nema ni sutra.
Zajedno za obrazovanje – zajedno za kvalitet.
Zajedno za sutra, jer drugu mogućnost nemamo.
Sretan vam Dan nastavnika!
Rekla je u svom izlaganju Edina Čomić, predsjednica SSVOONK BiH.
