Štrajkovi prosvjetnih radnika – alarm za budućnost Bosne i Hercegovine
Dok se u Unsko-sanskom kantonu danas pokreće štrajk prosvjetnih radnika, a u Tuzlanskom kantonu organizuje štrajk upozorenja, nezadovoljstvo zaposlenih u obrazovanju sve jasnije prerasta u ozbiljan društveni problem. Nakon protesta održanog prije nešto više od mjesec dana u Kantonu Sarajevo i najave protesta u Hercegovačko.neretvanskom kantonu, postaje očigledno da nezadovoljstvo prosvjetnih radnika nije izolovan slučaj, niti problem jednog kantona. Riječ je o širem upozorenju na odnos vlasti prema ljudima koji imaju jednu od najvažnijih uloga u svakom društvu – obrazovanju i odgoju budućih generacija.
Iza štrajkova, protesta i zahtjeva za boljim uslovima rada krije se mnogo više od borbe za veće plate. Tu su osjećaj potcijenjenosti, nedovoljno vrednovanje rada, nezadovoljstvo odnosom nadležnih institucija, ali i sve izraženiji osjećaj da se glas onih koji svakodnevno rade s djecom ne čuje onda kada se donose odluke koje direktno utiču na njihovu profesiju.
A pitanje koje bi svaka vlast trebala sebi postaviti jeste ko će sutra željeti da bude učitelj, nastavnik ili profesor.
Godine školovanja, ulaganje u obrazovanje i stručnost, svakodnevna odgovornost i emocionalni napor često nisu praćeni odgovarajućim materijalnim i društvenim priznanjem. Uz to, prosvjetni radnici suočavaju se s brojnim izazovima: sve većim administrativnim obavezama, pritiscima, nedostatkom podrške i osjećajem da se njihova profesija u društvu ne cijeni onoliko koliko zaslužuje.
Kada mladi ljudi posmatraju položaj svojih nastavnika, teško je očekivati da će u toj profesiji prepoznati sigurnost, perspektivu i dostojanstvo, zbog čega se od te profesije sve više udaljavaju. To je problem koji se neće osjetiti samo danas, nego će njegove posljedice postati sve vidljivije u godinama koje dolaze.
Vlast često govori o reformama, razvoju, evropskom putu i potrebi da mladi ostanu u Bosni i Hercegovini. Međutim, teško je govoriti o budućnosti zemlje ako se istovremeno zanemaruje jedan od njenih temelja.
Štrajkovi u Unsko-sanskom i Tuzlanskom kantonu trebali bi biti ozbiljan signal svim nivoima vlasti. Ovo nisu samo sindikalne aktivnosti i borba za pojedinačne interese. Ovo je pitanje kakvo obrazovanje želimo i kakvu budućnost gradimo. Istovremeno, ovo je jasna poruka da je krajnje vrijeme da se prestanu ignorisati problemi u obrazovanju. Štrajkovi i protesti ne bi smjeli biti jedini način da se čuje glas onih koji oblikuju generacije koje dolaze. Problemi se ne mogu riješiti odgađanjem, prebacivanjem odgovornosti, sudskim zabranama štrajkova ili čekanjem da nezadovoljstvo prođe. Način na koji se danas odnosimo prema onima koji obrazuju djecu odredit će kakve ćemo generacije imati sutra, a odgovornost za tu budućnost počinje upravo odlukama koje vlast donosi danas.
